Bisera Suljić-Boškailo, književnica, germanista, prevodilac, doktor filoloških nauka, univerzitetski profesor. Do sada je objavila knjige pjesama Vilino kolo (1991) i Vilino kolo i druge ljubavi (2005) , romane Goli otok (2001), La Perla (2004), Pešter (prvo izdanje 2005, drugo izdanje 2009), Bilija (2010), Karakondžula (2012), te monografiju Tomas Man na svojim izvorima(2009). Zastupljena je u mnogim antologijama. Prevođena je na njemački jezik. Dobitnica je više nagrada, između ostalih: A.B. Šimić za poeziju 1989. godine, nagrade Fondacije za izdavaštvo Federacije Bosne i Hercegovine za prevod dječije knjige Sedmica puna subota Paula Maara, nagrade Literarnog udruženja Traduki, Godišnje Deretine nagrade za najbolji neobjavljeni roman u Srbiji za 2009. godinu. Također je objavila interesantnu kolumnu o slot mašine za pravi novac i kako ljudi zarađuju za život koristeći bonuse u kasinu. Prevela je nekoliko značajnih djela sa njemačkog jezika. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Njemačkog društva pisaca, Društva novinara Bosne i Hercegovine.
Razgovarao: Faruk Dizdarević
Kada ste naslutili, da tako kažemo, svoje književne izvore? Kada započinje Vaš književni život?
– I danas se sjećam motiva svoje prve pjesme. Ispod snježnog pokrivača, koji se polako topi, guraju se kaćunica i visibaba i svađaju koja će prva da proviri i da najavi proljeće… Učitelj, koji je i sam bio pjesnik, me upitao odakle sam pjesmu prepisala. Bila sam veoma povrijeđena tada. No, sada razumijem učitelja koji nije mogao da shvati da jedna sedmogodišnja djevojčica može tako dobru pjesmu da napiše.
Kasnije sam, u trećem, ili četvrtom razredu, nisam baš tu sigurna, napisala jednu legendu i poslala Radio Beogradu, koji je jednom nedeljno imao neku emisiju narodnih umotvorina, legendi, poslovica, itd. Iako je emisija bila za odrasle moja legenda je odabrana kao najbolja te nedjelje, pročitana je, i ja sam trebala za to dobiti nagradu. Nagradu nikada nisam dobila jer je voditelj tada rekao kako autor „Legende o Babinoj jami i Zvečaljki“ nije poznat. Sjećam se da sam tada, veoma povrijeđena, poslala tom uredniku narodnu poslovicu “Teško svuda svome bez svojega”. Bila sam dijete, ali kako Tesla reče, „hrast i kada je mali zna da je hrast, a žbun da je žbun“. Ja sam još kao dijete znala da je moj svijet knjiga. Jedino što tada nisam znala je da učitelju odgovorim da li ću, kad odrastem, biti pjesnik ili pisac. Ipak je na kraju prevagnulo ovo pisac, jer je kao djetetu zvučalo nekako više i ozbiljnije. Ova tri motiva iz djetinjstva su nekako simbolični stubovi mog života. Pored pisanja, imam još mnogo omiljenih hobija. Kliknite ovdje ako želite znati zašto uživam u besplatnim igrama s gotovinom u najbolje ocijenjenoj Velikoj Britaniji casino stranice. Mali nagovještaj: imaju najbolje slotove s temom Shakespearea.
Započeli ste, dakle, svoje književno stvaranje poezijom. Kako se rađa stih, pjesma takođe? Da li pjesma, barem kada se radi o Vašoj pjesničkoj avanturi, potiče iz tajanstvenih vrela inspiracije ili je vezana za predjele promišljanja? Da li se stih, još u prvom ispisivanju, konačno oblikuje ili se na njemu mora strpljivo poraditi? Uopšte, u čemu je pjesnička tajna?
– Svim stvaraocima je nekako prirodno da započnu poezijom. Poezija je nešto što te ne pita kada će da se desi, nešto što izleti iz srca i duše, i što nije puno povezana sa promišljajem. Posebno u ranoj mladosti nema promišljanja kod poezije. Ona je plod osjećaja i padne sama kao zrela kruška sa grane. No, u zrelijem periodu poezija se ipak kleše, namješta, šminka, kao zrela žena koja više nema tu nevinu mladalačku ljepotu, ali koja ima zrelost, mudrost, umijeće. U svakom slučaju pjesmu rađa duša i to je Božji dar koji trebaš znati nositi.
Vaše prva knjiga štampana je u Sarajevu 1991. godine. Nakon deset godina, takođe u Sarajevu, štampana je Vaša po redu druga knjiga. Kakvi su bili osvrti, kritike? Da li je za život knjige značajniji odziv kritike ili prijem publike? Kako na osnovu Vašeg sadašnjeg književnog iskustva gledate na svoje prve knjige? Šta biste sada savjetovali (iako savjeti u književnosti nisu baš mnogo uputni) mladim kolegama – u pogledu objavljivanja prve knjige? U stvari, da li treba žuriti s prvom knjigom?
– Moja prva knjiga se desila uoči rata, druga knjiga poslije tog strašnog rata. Pauza od deset godina je bila bježanje od ratne teme. Moja tema je ljubav, a ne mržnja i rat. Zato sam bila ušutkana. Zato sam učeći jedan novi jezik i novu kulturu, daleko od svoga doma, pokušavala da to vrijeme opstanka i izbjeglištva prebrodim. Ja sam tada u pisanju silom zaustavljena; morala sam čekati na vrijeme koje će sve da opet pokrene; čekati na momenat da se vratim domu i da nastavim tamo gdje sam stala. Tako sam se spremala godinama za taj povratak koji nam je stajao ispred vrata; punila sam svoju dušu i možak novim znanjem i kulturom zemlje koja mi je ponudila samo privremeni dom. I tako je u tom čekanju šutnja u pjesniku odjednom, ipak, prozborila. Valjda sam se napunila toliko da nisam mogla više nositi taj teret; morala sam ga izbaciti iz sebe, da ne bih pukla. Pošto su me Nijemci, gdje sam kao izbjeglica živjela i studirala, naučili da budem neumorni borac i veliki radnik, koji ne vidi nikakvu prepreku k cilju koji je zacrtao, započela sam pri kraju magistarskog studija ratni roman „Goli otok“. Noću, kad se sve smiri, i djeca i kuća i fakultet, krene ruka i ti puniš teku pričom. A sutra ne znaš kako je sve to nadošlo, kako si napisala te noći u to gluho doba sedam stranica. Ne sjećaš se gotovo ničega, a ishod je tu…
I tako, moja prva oštampana knjiga pjesama „Vilino kolo“ je izgorjela već u štampariji „Oslobođenja“, druga nije imala prilike da se u poslijeratnom vremenu u pravom svjetlu pokaže. Sa njom se desilo, kao u mom snu, poslije objavljivanja romana, da sam rodila krupno, zdravo dijete koje sam dala ulici i koje je trebala ulica da odgaja i ja ne znam više ništa o njemu, i jedino se nadam, kao i svi da će preživjeti i odrasti. Hoću da kažem, ja sam napisala djelo i prepustila ga drugima. Ali bez zdrave književne kritike, velikih jakih izdavača, koje i država treba da potpomogne, bez jakih biblioteka, knjiga nema budućnosti. Zaista kultura, odnosno knjiga najmanje košta, a najviše daje. Svi se busamo kasnije knjigama i piscima koji su uspjeli, ali na njihovom putu uspjeha, svi kao da smo sve činili da ih zaustavimo i nedamo im dalje. U Bosni, a i u regionu nemamo književne kritike i nikakve ustanove koja knjigu podržava i zato možeš napisati novog „Fausta“ niko ti to neće primjetiti. U Bosni, koju sada smatram svojom domovinom, dok Sandžak svojim zavičajem, preživljavaju danas djela pisaca koji su, naprimjer, samo „pri ruci“ krugovima sarajevskih pera. Ja sam daleko od tih krugova i zato je puno teže. Ja sam “ničija“, znači živim najviše u Njemačkoj a nisam Njemica, živim u Bosni a nisam Bosanka jer sam porijeklom iz Sanžaka, nisam Sandžaklijka jer sam odavno otišla i oni me ne vide više svojom. Ja sam „ničija“ i često zbog toga sam nesretna. No, ponekad se tješim i kažem: ja sam kao monolit i ja sam „svačija“ ako budem dobra. Eto tako i sa takvom pozadinom ja stvaram. Da ne govorim još o tegobama kao ženi piscu.
Ali u svemu ovome ima jedna dobra stvar, a to je Božja stvar. To je nešto što ti niko ne može oduzeti. Ako ti je Bog dao taj talenat, on je i znao zašto i kuda će to voditi. I to me tješi. Tješi me saznanje da svaka knjiga ima i svoju sudbinu i na kraju ako je jaka ipak će preživjeti. Ako je dobra preživjeće, ako nije dobra, onda je bolje i da nestane.
Kažu, prva knjiga pokazuje ko si. Mislim da ima tu istine. Isto kao što poslovica kaže – po jutru se dan poznaje, tako i po prvoj knjizi se pisac poznaje. Zato, treba raditi na prvoj knjizi mnogo više. Ako uspiješ sa prvom, kasnije je sve lakše. Moja prva zbirka pjesama, a i za nju dodijeljena renomirana nagrada A.B. Šimić, me nosi i danas na svojim krilima.
Kako su se, zatim, razvijala Vaša književna djelanja? Da li je izvjestan razmaknuti ritam u kojem ste se javljali novim knjigama (barem u početku) neophodno vrijeme za uobličavanje nove knjige, koja u svemu ostaje trajni trag? Kakav je značaj objavljene knjige? Da li i sada s premijernim uzbuđenjem doživljavate svoju novu knjigu?
– U početku je pisac nestrpljiv. Hoće da se što prije porodi i pokaže kao pisac. Strepi, sanja o svojoj knjizi… Kasnije se ide, kao sve drugo, po navici. Čovjek je mudriji i ne žuri. Bitna mu je dobra knjiga, a ne samo knjiga. Posebno za prozu treba mnogo rada na knjizi. Pored talenta tu je potrebna izdržljivost, rad i poznavanje zanata. Za prozu trebaš da imaš i majstorski alat i majstorsku ruku i srce.
Pisac je oduvijek pisao zato što je morao da piše. Pisao je zato što mu je to određeno negdje sudbinom, inače ko bi se toliko mučio, posebno danas, kada se zna da od knjige gotovo nema materijalne dobiti već i ima samo troškova. Posebno je teško piscu koji pripada Bošnjacima. Nazalost, čitalačka publika je podijeljena na nacije i jednog bošnjačkog pisca čitaju najviše Bošnjaci. A Bošnjaci ne čitaju puno. Još ako je žena pisac, to onda ima puno manje šansi. Ja sam studirala i učila tolike škole samo da bih dokazala i tim papirom da iako sam žensko, ja sam pametna kao i muškarac. Koliko ih je koji su kao izbjeglice završili studije u zemlji gdje nisu poznavali jezik?Jedan ogroman napor sam uložila, samo da bih olakšala ovom piscu u sebi. Sve što sam u životu radila, radila sam da tom stvaraocu u sebi pomognem da ostvari svoj zadakak i svoj cilj. I magistrati i doktorati i sva moja novinarska i naučna djelatnost je potčinjena tom piscu u meni.
Nekada sam s ushićenjem očekivala rađanje svoje knjige, sada mi je svejedno. Moje je je da je napišem koliko je moguće bolje, a ostalo mi je manje bitno. O tome ne razmišljam više. Znam samo da moram pisati i da se mora naći način da se objavi to što sam napisala, i tako idem dalje. Nova knjiga sada za mene znači da nešto što sam započela, ja sam i dovršila, i to je to.
Navešćemo naslove Vaših knjiga: Vilino kolo, Goli otok, La Perla, Pešter, Bilija, Karakondžula… Da li naslovom nastojite da označite suštinu tkiva knjige ili, pak, da odredite njeno kasnije prepoznavanje?
– Čini mi se sada da to samo od sebe dođe. Ja dugo tražim naslove. Čak napišem i dovršim knjigu, a i dalje tražim naslov. Na kraju ga dam onako nesvjesno, po liku ili po nekom simboličnom značenju u knjizi. Volim naslove sa dvije riječi, a desilo se da su mi gotovo svi naslovi od jedne riječi. To znači da se naslovi sami odaberu, bez moje volje. Ovu „Karakodžulu“ sam nekoliko puta mijenjala, ali opet sam na kraju odabrala isti naslov s kojim sam započela knjigu. On mu je valjda od početka bio suđen.
Vaši tematski prostori su široki i raznorodni: pišete poeziju, romane, pripovijetke, putopise, bavite se književnom kritikom i esejistikom. Kako biste Vi sami to objasnili? Da li se radi, kako su neki kritičari uočili, o nastojanjima da se iskaže poetska adresa vremena? Kako biste označili i objasnili svoj književni program?
– Teme same dođu, a sa temom se nametne i forma koja joj najbolje odgovara. Nikada nisam planirala neko djelo, prije nego sam ga započela pisati. Ono se desi. Potka je uvijek živa stvarnost. No, ja sam najviše romanopisac, a sve ostalo što pišem je pomoćno sredstvo romanopiscu. Kao pisac danas sâm moraš da se boriš za svoju čitalačku publiku. I tako, ja gdje god mogu nečim da osvojim publiku, ja to i radim. Danas se ima manje vremena za čitanje širih formi kao što su romani, zato ja kao mamac čitacu ponudim i kraću formu, samo da bih ga zainteresirala da pročita roman. To je to. I jedino je s poezijom drugačije. Poeziji, koju nisam dugo pisala, vraćam se polako. A znate li što nisam dugo poeziju pisala? Samo zato što nisam znala kada je moja poezija dobra i šta je poezija danas, uopšte? Ali vraćam joj se sada jer volim taj nakit u kulturi i jer imam osjećaj da sam sada progledala i znam da vidim jasnije kada je dobra, iskrena i prava.
Pročitali najnovije dnevne političke vijesti.
Kakvo značenje imaju za vas nagrade, dodijeljene i nedodijeljene, kao i ostala priznanja koja ste dobili?
– Nagrade su samo reklama, udica kojom se hvataju čitaoci. Veoma su bitne dok se ne stvori ime. Kada se stvori ime, najbitnije je, ipak, nagradu opravdati.
Kako se treba odnositi prema tradiciji svog, ali i drugih naroda, naročito onih sa kojima smo u istoj državi? Zapravo, kada su tradicije potsticajne?
– Ne treba bježati od tema koje su vezane za kulturu naroda iz kojeg dolaziš, no treba se boriti da se temom i formom približiš drugim kulturama, boriti se da nađeš način da pokažeš koliko smo svi ljudska bića, sa istim osjećajima, tragikom, srećom, da njom pokažeš koliko smo slični kada skinemo sa sebe razna pakovanja nametnutog nam načina života. Roman „Bilija“ je napisam ekavicom, iako ja pišem ijekavicom, odnosno Bosanskim jezikom. Jednostavno mi je taj roman, kao prvo, zvučao ljepše u ekavici, a kao drugo, htjela sam svima reći da sam ja kao stvaralac izvan svih nacionalnih granica i ne dozvoljavam da me sputavaju njima.
Među aktuelnim temama kulturnog, naučnog i prosvjetnog života na našem prostoru nalazi se i uspostavljanje, konstituisanje, bošnjačke duhovnosti. Kako Vi vidite te i druge aktuelne teme našeg duhovnog života?
– Mi smo narod sa bogatom kulturom i to treba i pokazati koliko se može. No, treba i našu lošu stranu pokazati, kako bi je popravili. Mene interesira ipak najviše žena. Mislim da smo potisnute, ćušnute, zanemarene… Nisam mišljenja da se Bošnjakinja treba zatvoriti, pokriti i biti biće koja samo rađa i odgaja djecu, ljudsko biće koje ne učestvuje u društvenom i političkom životu, gdje se odlučuje o našoj djeci i našoj sudbini. Žena danas može mnogo da doprinese i treba joj dati mogućnost da se istakne, da učestvuje ravnopravno u rađanje novog jakog duhovnog čovjeka i uspješne sredine gdje će se živjeti. Prošlo je vrijeme snagatora i žena danas, uz pomoć tehnike, može gotovo sve što i muškarac. Zašto onda ne iskoristiti i tu veliku snagu? To bi trebale biti aktuelne teme i naša borba. Veoma me boli kada ne vidim žene da su zastupljenje u tim porama društva kao u Zapadnoj Evropi gdje, zahvaljujući i ženama, sve ljepše cvjeta.
Kao ugledni književnik vjerujemo da ste zaiteresovani i za izdavačku djelatnost. Izdavaštvo je u krizi, što je uočljivo: sve se teže objavljuju knjige, tiraži su skromni, knjige se slabo kupuju, knjižare su uglavnom pretvorene u papirnice (u malim mjestima skoro bez izuzetka), čita se sve manje. Ima li izlaza? Zar se država mora pomiriti sa takvim stanjem? Šta se, u osiguranju pravog života knjige, mora odmah preduzeti?
– Nadam se da će jednog dana osvanuti jedan veliki i moćni vođa koji je pjesnik i koji će preobraziti društvo i napraviti knjizi mjesto. Sve se nadam da će se roditi takav i da će se u našim domovima naći knjiga, ako ne milom, a ono silom. Dobro bi bilo stvoriti vojsku koja će nam zakucati na vrata da vidi da li se kupila nova knjiga ili pročitala, a ne vojska koja će nam paliti i uništavati knjige. Knjiga je hrana kojim se mozak hrani i to trebamo znati. Treba država da počne da cijeni stvaraoce i knjigu i tada će krenuti i njoj i svima nama bolje. U Brazilu se smanjuje zatvorska kazna ako zatvorenik pročita knjigu. I kod nas bi se trebalo nešto tako uvesti.
Kakva je sudbina knjige? Da li će internet (i ko zna šta nas još očekuje) pomjeriti ili čak otkloniti uticaj knjige? Da li to može značiti da će, vremenom, prestati važnost nacionalnih i sličnih književnih osobenosti? Uopšte, ima li nade – za izdavače, bibliotekare, knjižare, učitelje i čitaoce, ali i pisce svakako – dakle za sve one koji su vjekovima svoj duh vezivali za knjigu i za čitanje?
– Pisci će uvijek pisati jer moraju to raditi. Za to su određeni. Knjige će se objavljivati i to sve više i više. Pošto nema književne kritike i kriterija, svako ko god želi će pisati i sam objavljivati. Po meni sve što se objavi ima i svoj značaj i toga se ne treba bojati, jer oni koji nisu rođeni da budu pisci će napisati jednu ili dvije knjižice i odustati će od tog teškog i neisplativog puta, a na toj cesti će na kraju ostati, ipak, samo oni pravi. Konkurencija je ipak zdrava stvar. Gore vrijeme za knjigu ne može doći, može samo bolje. Nadam se boljoj budućnosti knjige.
I ovo pitanje posvjećujemo budućnosti. Ima li nade, po Vašem mišljenju, da će u slijedeće doba biti manje strahova, manje sukoba i ratova, a više slobode, više pravde i više sreće? Da li tim naumima mogu izraženije i odlučnije da doprinesu duhovne snage svakog naroda i čovječanstva? Uostalom, da li ste optimista?
– Ja sam veliki optimista, ali još uvijek sanjam rat. U snu često bježim od raznih nacista… Što više živiš u ljepoti slobode i zadovoljstva, sve više se bojiš i vidiš sve crnje vrijeme.
Gledam juče otvaranje internacionalne izložbe 2012. u Kući umjetnosti u Minhenu. Odabrani iz raznih krajeva svijeta u umjetnosti su samo izbljuvali jad i strahotu. Bilo mi je muka od stotine radova koji su imali za cilj da prepadnu gledaoca. Pitam se, žude li umjetnici za tim strahotama kojim nas žele darivati kroz svoju umjetnost? Ili, pak čezne li svijet za tim jer mu je dosadno postalo? Ili, je umjetnik danas samo onaj koji je depresivan i pati i rađa zato takva djela? Ne daj Boze ako su ovi umjetnici vizionari, kakvo nas tek vrijeme očekuje…
Sretna sam, ipak, što sam već prošla polovinu svog života i što se nisam sada rodila, jer sam ipak imala lijep život, čini mi se ljepši nego onaj koji ovu djecu čeka…
Na kraju, recite nam šta je još sve sadržaj sati koje ne posvećujete radu, bilo u kom smislu? Da li, recimo, volite da putujete? Da li ste rado sa prijateljima? Cijenite li prirodu? Uopšte, kako obnavljate akomulatore svojih fizičkih snaga, svakako neophodnih za kontinuirano duhovno angažovanje?
– Volim nove krajeve da upoznajem, ali ne volim da putujem. Tako taj novi svijet upoznajem najviše kroz knjige i razne tv-emisije.
Sve manje se družim s ljudima, a sve više s knjigom i prirodom, kojoj se tako divim. Koliko nam puno daje, a ne traži od nas gotovo ništa. Tako sam često tužna što ne mogu našem narodu ukazati na to da počnu da sade drva, i to gdje god stignu. Da paze na prirodne ljepote i rijeke i da ne zagađuju to. Tako malo za to treba, a tako bi puno dobili. Zbog posječenih šuma imamo ovakvu klimu. Zbog posječenih drveća živimo u gradovima punim prašine. Kako je samo bogata Evropa pametna i kako ne da svoja stabla! Kako su njihovi veliki industrijski gradovi bogati zelenilom, a kako su naši gradovi u Sandžaku sa malo zelenila i stabala u usporedbi sa njima. O tome razmišljam kada šetam poslije napornog rada i stvaranja, koje praktikujem jutrom kada je mozak još sanjiv i čist.